Na studijsko putovanje u Suboticu, a preko Sombora, dolazi trideset i jedan ravnatelj iz Hrvatske, iz Krapinsko-zlatarske županije.

To mu dođe nešto kao naš Zapadno-bački okrug.

Nisam sigurna da li će ih u Subotici dočekati ravnatelji škola ili direktori, ali iz Zlatara stiže i moj brat, istina udaljenija grana, no jedno smo stablo.

U Somboru ću ja njega da dočekam, a ravnatelji će u ophodnju grada.

Emil i ja nismo se sreli četrdeset godina, a razgovor, ijekavsko-ekavski, teče kao da jučerašnji nastavljamo. Radoznalo-nestrpljivo svaki čas jedno drugo prekidamo bojeći se da sve nećemo stići da kažemo i da će direktorski obilazak Sombora biti brži.

Kotrljaju se zagorske, slavonske, lalinske, hrvatske i srpske reči, bez sudaranja i prevodilaca, dopunjuju se i skladno spajaju u jedinstvene rečenice.

Ne interesuje me da li je ostalim ravnateljima prevodilac ipak bio potreban.

Vodiča su imali.